uto - 18.10.2005
Nekih sam dana živio u sreći, i mogao sam reći riječ "sutra" bez straha. Ali dođu vremena kada osjećaš da si iskoristio sve svoje šanse, i imaš onu zadnju šansu s kojom sve možeš ispraviti, pa nastavljaš raditi iste stare pogreške... Kriv sam. A prije no što saznam svoj zločin biti će prekasno. Kriv, a kazna za sve okrivljene je smrt. Moj život je planiran, kao i moj kraj. A hoću li ikada znati gdje sam točno pogriješio? Hoćemo li ikada znati koji je odgovor na pitanje života? Može li mi netko uopće reći samo što je to ljubav? Ne može. Ono što mi kažu je krivo, a oni koji znaju neće reći. Ne bi rekao ni ja. Možda zato ne znam? Možda je došlo vrijeme da zatvorim oći i osjetim vjetar i kišu. A možda mi netko posudi jebenu kabanicu...
objavio
, 18. listopad 2005 0:40:00 | link
| (3)
komentari
možda je nekad bolje osjetiti kišu na licu, tako da kad ti neko posudi dio svog kišobrana, znaš što time dobivaš.Kišobran se na kiši poznaje ;)
wow... *ponders*. Shvaćam. Voljela bih da ja mogu tako pisati. "Feel the rain on your skin, no one else can feel it for you, only you can let it in. No one else can speak the words on your lips. Drench yourself in words unspoken, live your life with arms wide open, TODAY is where your book begins, the rest is still unwritten..."
što tebe toliko mori, zaboga
