Evo sada tu ležim u krevetu, razmišljam o *******, o propuštenim prilikama, upropaštenim snovima i svemu što se dogodilo u zadnja dva mjeseca,a možda se trebalo drukčije dogoditi, možda se uopće nije trebalo dogoditi. Sutra je 14.7.2004. To znači da su prošla točno dva mjeseca od norijade, dva mjeseca otkad je sve to počelo, a meni se još događa da provodim vrijeme buljeći u strop i razmišljajući. Koliko god da se trudim nikako ne mogu smisliti neko pametno riješenje, neki razlog svemu tome.
Zašto sam ja još uvjek toliko psihički uništen? Siguran sam da me je prošla ona prva faza, jer sada više nikako nebi mogao biti s njom. Lakše bi podnio da se potpuno razdvojimo nego to, ali još osjećam da naša veza kao prijateljska ima jebenog smisla.

Stvar je u tome da je ona mene povrijedila, povrijedila me je kao nitko do tada. I to dva puta. Prvi put kada sam shvatio da između nas neće biti ono što sam priželjkivao... Bio sam jako loše, plakao sam na trenutke jer sam mislio da je moj život gotov, izgubio sam svaku nadu. Na svu sreću izvukao sam se iz toga, shvatio sam da postoji mogučnost da opet budemo prijatelji, prijatelji do kraja života i dalje. Nije bilo lako, ali odlučio sam pokušati.
Drugi puta me povrijedila kada mi je rekla da ima dečka. I to ne bilo kojeg, nego dečka kojeg je upoznala na norijadu, na dan kada sam joj sve rekao. Dečka kojeg je upoznala jer je došla samnom na Jarun. Prošlo je mjesec dana od norjade kada je ona meni to rekla. Tih mjesec dana sam proveo živeći kao zombi. Buljio sam u strop po cijele dane i tratio vrijeme umjesto da sam se spremao za maturu i faks, a ona? Ona se za to vrijeme nalazila s njim, žvalila se s njim i ko zna šta radila dok je meni govorila kako je zbedirana, da nemože nastaviti život bez mene i sl. Kada sam to saznao ja sam bio gotov, potpuno devastiran. Osjećao sam se izdano. Mislim da to nikako nije smijela napraviti. Ako joj je stvarno bilo stalo do mene onoliko koliko je govorila, a znala je kako će to djelovati na mene, nije to smijela napraviti... Ja to nebi napravio.

Nego, prešao sam ja i preko toga. Odlučio sam bez obzira na sve ne dopustiti da ovako završi. Odlučio sam spasiti naše prijateljstvo pod svaku cijenu. I šta se onda događa? Nađemo se i pričamo i kaže ona: "Pa je shvaćaš da više nikada ne može biti kao prije?" X-ti nož u leđa. Ja velim: "Ok, ne može biti isto, može biti bolje..." Nekom nelagodom je to prihvatila. Odlučili smo pokušati i još pokušavamo, ali teško je. Meni se čini da zapravo samo ja pokušavam, a ona baš i ne. Ne mislim da joj je svejedno, ali jednostavo joj više ne trebam kao prije... (pročitati prošli post)
Sad vi meni recite tko je tu lud, jer ja stvarno neznam... Jesam li ja budala što uopće nešto pokušavam umjesto da odbacim sve? Zašto život nije kao u VIPovoj reklami...:)